POVIJEST

Počeci predškolskog odgoja u Dugoj Resi sežu u davnu 1926. godinu.
Kako bilježi naša Spomen knjiga, akcionari Tvornice predenja i tkanja Duga Resa, organizirali su Zabavište za djecu radnika. S djecom su radile zabavilje.
U početku se rad organizirao kao igraonica bez prehrane, a djeca su donosila sa sobom suhu hranu, najčešće pecivo.
Radno vrijeme je bilo sukladno vremenu službenika tvornice od 7.30h – 12.00h, te od 13.00h do 17.00h.
Ustanova je neprekidno radila i tijekom II svjetskog rata, a njegovim završetkom ustanova je dobila i organiziranu prehranu.
Zapis kaže „Djeca su jela u hodniku, spavanje je bilo samo odmaranje glave na stolovima, a ostali dio tijela je više trpio nego se odmarao. Tada su nabavljene ležaljke i gunjevi, te je spavanje dobilo pravu formu.“
1948.godine otvorene su jaslice u namjenski izgrađenom prostoru, za djecu do tri godine starosti. U istom prostoru otvorena je kuhinja i počela je priprema toplog obroka za djecu.
1950. godine ustanova upošljava prvu odgojiteljicu.
1954. godine Pamučna industrija predala je ustanovu Općini Duga Resa na upravljanje i ustanova dobiva naziv „Dječje jaslice i obdanište Duga Resa“.
Rad s djecom odvija se kroz:
-fizički odgoj
-muzički odgoj
-slobodne aktivnosti
-moralni odgoj
Vrtić se uključuje u društveni život grada o čemu svjedoće i foto-albumi raznih priredbi i manifestacija.
Do 1970. godine pod vodstvom direktorice Erak građeni su temelji današnjeg ustroja jaslica i vrtića. Nakon nje dolazi gđa.Jarnjević(Zebec) Mira i kao diplomirani odgajatelj obilježava razdoblje od 8 godina, do dolaska direktora Antuna Čurilovića, (nastavnika razredne nastave) čije se vrijeme pamti po velikom proširenju kapaciteta ustanove i izgradnji novog objekta na Trgu hrvatskih mučenika.(Otvorenje 1981.) Tu je važno istaknuti ulogu prof. Odrčića koji se kao voditelj SIZ-a za društvenu brigu o djeci zauzeo za tu izgradnju i svesrdno je poticao.
Sva ekonomska kretanju u društva snažno se odražavaju na stanje u ustanovi.
Vrijeme Domovinskog rata djeca provode u skloništu današnje knjižnice.
Dio djece s odgajateljima odlazi u izbjeglištvo u Ankaran.
Poslijeratno vrijeme obilježeno je donacijama koje su značajno doprinjele preživljavanju tih kriznih vremena.
Danas ustanova povećava broj djece i zaposlenih, a smještajni kapaciteti postaju nedovoljni  za potrebe grada i okoline.